Blog

U Pretilu nedjelju 10. 02. 2013. godine u 10:30 sati na otoku Lastovu održan je okrugli stol na temu 530. Obljetnica Lastovskog poklada u Domu kulture. Donosimo vam izlaganje primarijusa dr. Antuna Jurice

 

LASTOVSKI  POKLAD  XXI .  STOLJE ĆA

 

Pozivu udruge Lastovski poklad da budem učesnik okruglog stola na kojem bi se raspravljalo o zdravstvenom stanju te naše izuzetno značajne kulturne manifestacije prigodom njene 530. obljetnice sa zadovoljstvom sam prihvatio.

Sama činjenica obilježavanja takve obljetnice znak je da se priča o sjeveroafričkom izaslaniku tamna lica Mora koji je za katalansku (napuljsku) flotu, koja je sredinom kolovoza 1483. godine opsjedala mletački grad Korčulu- pokušao pridobiti Lastovce, pa ne uspijevši, biva spaljen na Dovcu, uzima se kao zvaničan početak lastovskog poklada.

Obljetnica bi se jamačno mogla odnositi na vrijeme kad su Lastovci svojoj slamnatoj lutki, sa kojom su se do tada zabavljali natakli maursku masku na lice i sa njome se nastavili zabavljati sve do danas.

Neosporno je da je otočko stanovništvo i mnogo prije nego što je upoznalo Katalane za vrijeme karnevala i više pilo i bolje se hranilo, kad je sve danae u Pokladima označilo „pretilima“.

Pretili utorak za razliku od drugih sredina, kod kojih je on bio dan samo „za ludovanje svih staleža“ u lastovskom je primjeru prerastao u narodni praznik. Umorni lastovski seljak taj je dan rezervirao za sebe da mu posluži za odmor, za zajedničko druženje, za pomirdbu, za zabavu u pjesmi i veselju. Čitav je narod taj dan željno očekivao i čestitanjem izkazivao radost da ga je sretno dočekao.

Središnji događaj tog prazničnog dana bila je narodna festa sa predstavom u kojoj kao ključni rekvizit zabave nalazila se slamnata lutka- Poklad. Vjerovatno prije nego što je postala „muško“ lutka je personificirala kakvu vješticu (vjehuju) zlih očiju izabranu iz bogate kolekcije naslijeđene od slavenskih predaka sa kojom se mnoštvo, sa stočnim i ruralnim oznakama zdušno zabavljalo da bi je na kraju, kao uzročnicu svih otočkih nevolja spalilo u predvečerje zadnjeg dana karnevala.

Kad je lutka poprimila konotacije otomanskog gusara ona je zasigurno uvjetovala i promjenu sastava i ponašanja svjetine pa je takvom liku najbolje pristajala oružana vojnička pratnja. Lastovci vični da kao vojnici perjanici s mačem o pasu prate kneza i čuvaju red i mir u Dubrovniku za vrijeme jematve (dva mjeseca) takvu su pratnju namjenili i gusaru na magarcu postavši pokladari. Odbacivši kasnije crvenu kapu, rašu i opanke i ukrašavajući svoju odoru po primjeru odora stranih vojnika (Francuza i Engleza) koristeći se i modnim novitetima kao primjerice okićenim polucilindre preselili su se u lijepe maškare. Pokladu se je svremenom ipak uspijelo ugurat španjulet u usta, farfalu pod vrat, dva prsta desne ruke priljubit uz prsa umjesto da strše uvis i okačiti mu pod čizme bombe koje su imale praskati tijekom cujavanja.

Pokladari kao vojna postrojba sa sviračem lire i Pokladom na magarcu u ophodu po mjestu čine okosnicu pučke predstave pa takvoj četi sa svijetljećim sabljama na ramenu svaka druga pjesma osim junačke nije dolazila u obzir. Neki su u tom ophodu vidjeli privođenje uhvaćenog Mora i pokaz mjesnim odličnicima ali nisu primjetili da pokladari ulazeći u kuće koje posjećuju ostavljaju Poklada pred ulaznim vratima.

Još u moje vrijeme vođa se sa nekoliko para svojih vojnika ulazeći u kuću domaćinu i njegovim gostima čestitao bi praznik – na terpezi bi ih čekale domaće poslastice i kuhano vino (pečenjak) kako to navodi prof. Melko Lucijanović i nakon što bi na sularu otplesali, kratko, dio pokladarskog kola i uzviknuli uobičajeni pozdrav „uvooo“ produžili bi dalje. Ovakav prizor ponavljao bi se u svakoj kući koju su namjeravali posjetiti, jedino bi se pokladarova posada mijenjala.

Pokladna predstava slikovito je sastavljena od tri čina od kojih prvi je sačinjen od čestitarskog ophoda gdje pokladari igraju glavnu ulogu. U tom činu za razliku od ostalih vrijedile su neke ustaljene norme ponašanja koje su nalagale učesnicima poslušnost vođi koji bi svoj autoritet gradio na patrijahalnim obiteljskim tradicijama i na vlastitoj osobnosti kao čestiti i uvaženi mještanin.

U drugom činu narod je po želji i nahođenju pasivno ili aktivno igrao svoju promatračku ili glumačku ulogu. Čin cujavanja lutke Poklada sa vrha pokladarove grže do Gornje luke vjerovatno viđen i prenesen iz Venecije gdje se također lutka cujavala od krova crkve sv. Marka do trga, još k tome kada je obogaćen praskanjem petarda prestavljao je i predstavlja prvorazredni folkloristili događaj narodne feste.

U trećem završnom činu na Dovcu svi se akteri ujedinjuju, pokladari da se izkažu u izvođenju pokladarskog kola u cijelini, glumci da odigraju više manju uspjele uloge pokladareve majke koja kuka za sinim, zdravstvenici koji se brinu o zdravstvenom stanju promatrača i poklada, komedijaši koji zabavljaju puk i sl., i svo pučanstvo staro i mlado koje uprtim očima i načuljenim ušima sluša pokladarov tastament pomoću kojeg doznaje sve časne i nečasne rabote koje su se zbile tijekom godine i nakon što su osudili Poklada kao krivca svih otočkih nevolja, s velikim veseljem odobrava izvršenje presude i nabijanjem na kolac i spaljivanjem i u tom aktivno učestvuje.

Smrt lastovskog poklada međutim nije izgledala stvarnom jer se Poklad kroz nekoliko stoljeća već slijedeće godine ponovo u pretili ponedjeljak poput mitske ptice Fenix javlja, rađajući se ne iz pepela već iz prline i slame na uspjevši sutradan dočekati da svane. To se nastavilo redom do nas 2013. Gospodnje godine.

I sama činjenica da je stigao već je dobro jer je na svom dugom putu nailazio na niz zapreka. Za vrijeme austrijske vladavine nisu o njemu više odlučivala društva i sale već se umiješala politička vlast koja bi dozvolu za priredbu Poklada izdavala po nahođenju nakon što bi predstavnik društva uplatio 10 fiorina kao kaparu koja bi mu bila vraćena ako bi fešta protekla bez izgreda. U vremenskom periodu od 1921. – 1943. kao narodno čedo, poklad nije uživao simpatije, nailazio je na zabranu i bio je prisiljen na jezičnu izmjenu svoje borbene pjesme. Nakon drugog svjetskog rata Lastovo je doživilo egzodus svog pučanstva a pokladna festa pretrpjela značajne promjene. Naime u uvjetima materijalne oskudice i izmijenjene političke klime koja je težila zanemarivanju tradicije ali samo u jednom pravcu (primjerice izostavljanje posjete pokladara župniku nepoštivanje korizmenog nemrsa, neodržavanje zajedničke večere u 23 sata) dok je u drugom naglašavala narodni karakter poklada, stvarani su takvi uvjeti koji su omogućavali svakom da po njemu nemilice šara.

Tako uz grube maškare koje u pretili ponedjeljak kupe jaja po selu pojavile se odjednom i druge grupe koje ih oponašaju dok sakupljanje jaja umjesto za sutrašnju gozbu, kršeći korizmene propise, dijele su učistu srijedu članovima koji su došli podmiriti svoje novčane obvaze.

Sličan je prizor kada se na ručku koji je po tradiciji bio namjenjen članovima koji su učestvovali u „pravljenju“ Poklada nađu se na njemu mnogi, zvani i nepozvani.

Ove i slične zahvate mogli bismo ih nazvati „kozmetičkim“ jer nisu bili a niti su u stanju ugroziti život Poklada.

U konačnoj dijagnozi njegova današnjeg stanja evidentno je da boluje od nekih drugih i zato opasnih bolesti koje se mogu sumarno navesti: na potpuni gubitak saznanja o svrsi pokladarskog ophoda po mjestu, zatim na sve veće izostajanje pučkih glumaca i odumiranje njhovih uloga uloga u pokladnoj predstavi, na sve većoj metamorfozi tog stanovništva u gledateljstvo koje posmatra i ocjenjuje festu samo sa stanovništva ugodnosti oku. S tim ciljem su u koloni pokladra postrojeni i mali pokladari (jer ih je lijepo vidjeti), a sa istim ciljem kreće se i kolona lijepih maškara koje iz godinu u godinu postaje sve brojnija i ljepša.

Ženske lijepe maškare stidljivo uvedene u predstavu krajem austrijske vladavine (prof. Lucijanović u svom opisu lastovskog poklada iz 1877. god. ih ne spominje) vjerojatno kao nadomjestak sve manjem broju aktivnih učesnika stanovništva, u njihovom današnjem folklorističnom nastupu postale su melem za oči gledaocima ali uloga njima namjenjena da u svemu oponašaju pokladarsku kolonu nije sretno izabrana.

Pa, njima više pristaje romansa o lijepoj Mari nego herojska pjesma o kosovskim junacima ili žmigoljenje, među svijetinjom na Gornjoj luci ili Dovcu nego pokladarsko kolo…

Svi smo svjesni da Pokladu ne možemo vratiti stari sjaj ali smo mu dužni sačuvati izvornost i prepoznati njegov narodni karakter i sve ono što iz njega kao pozitivno izvire. Ako se budemo složili sa činjenicom da takozvani kozmetički zahvati ne mogu ugroziti pokladarevo zdravlje već da je ono pa i njegov život u opasnosti zbog nedostatka brige koju za njega iskazuje većina stanovništva, zbog amnezije tj. gubitka pamćenja za prošle događaje (tradicije) njegovih priređivača koji u svom ponašanju ne  pridržavaju se tradicijskih pravila i zbog mogućnosti i sve veće želje da ga zaogrnu plaštem oku ugodnih boja, tada kao terapiju predlažem:

– da pretili utorak bude ponovno proglašen narodnim praznikom

– da pokladarski ophod po mjestu bude ponovo na skladan i dostojan način, lišen nereda i samovolje pojedinaca, usmjeren činu čestitanja praznika

– da sve ono „oku ugodno“ ostane ali samo kao dekor narodnom pokladu a ne kao nametnik koji bi ga mogao iscrpiti do kraja. Lijepe maškare potrbno je usmjeriti u drugom pravcu jer ako naš Poklad postane samo revija lijepih pokladara i lijepih maškara tada će njemu – na žalost – doći kraj.

Sve ovo nije u stanju izvršiti neorganizirano pučanstvo već neki tutor iz sastava. Taj tutor može biti ono društvo koje u svom statutu ima jasno definiran cilj svog djelovanja a to je očuvanje narodnog karaktera lastovskog poklada a u razrađenom pravilniku modus priređivanja pokladne feste i ponašanja svih učesnika u njoj.

Takvom apolitičkom društvu sastavljenom od svi onih koje vole Lastovo i koji su spremni pridržavati se društvenih pravila i učestvovati u njegovim aktivnostima politička vlast treba prenjeti ovlasti da bude zakonski i isključivi zastupnik svih mogućih aktivnosti koje se odvijaju bilo gdje a tiču se lastovskog poklada što bi značilo da praktički bez znanja i privole društva ne bi moglo biti ni valjana poklada.

Jasno je da bi se isključivo preko i unutar tog društva mogle rješavati, na demokratskoj osnovi sve nesuglasice kao i prijedlizi i sugestije koje bi težile da se stari lastovski Poklad snađe i saživi u vremenu kompjutora i putovanja na mjesec.

Toliko o njemu – hvala na pažnji.