Blog

 

 

Sveti Martin je prvi svetac koji nije bio mučenik. Rođen je kao sin rimskog tribuna 316. godine u Panoniji (u mjestu Sabaria, danas Szombathely u Mađarskoj).. Protiv svoje volje u mladosti postaje vojnik, po želji oca i iz tog razdoblja imamo zgodu kada siromahu daje dio svoga plašta jer kod sebe nije imao novaca. Iduće je noći usnio Krista zaogrnuta njegovom polovicom plašta koji mu je rekao: “Ovim me je plaštem zaogrnuo Martin”. Završivši vojnu služnu Martin je zaređen za egzorcista i za kršćanstvo pridobiva svoju majku. Odlazi u Milano i žestoko se bori protiv arijanske hereze koja niječe Kristovu istobitnost s Ocem. Martin biva protjeran iz Milana nakon čega se povlači u kontemplativni život. Godine 370. je posvećen za biskupa Turona. Uvijek je bio blizak siromašnima i progonjenima zbog čega se u 27 godina biskupstva suočava sa brojnim progonima i pritiscima. Živio je i djelovao ponajviše u Francuskoj, u gradu Toursu (otuda “Martin turški”). Tu se, na njegovom grobu, odavno diže velika bazilika, svjetski poznato hodočasničko mjesto, a u cijeloj Francuskoj ima, kažu, njemu posvećenih 3667 što crkava što kapela! Uz povijesne podatke o njemu je nastalo i mnogo legendi.

Slikari ga prikazuju kao vojnika na konju dok mačem odsijeca dio svoga plašta koji daje prosjaku ili kao biskupa s knjigom i biskupskim štapom u rukama. Do nogu mu ponekad stave gusku.

Po pučkom shvaćanju Martinje je kraj jeseni, završetak poljskih ratarskih radova i početak zime. Stoga je, naročito u srednjem vijeku, Martindan bio po cijeloj Europi veliki sajamski dan i vrijeme kad su se završavali mnogi ugovori, sklapale pogodbe, izmirivali dugovi, isplaćivale najamnine i porezi. U sklopu crkvene godine spomendan svetog Martina pada vrlo blizu predbožićnog vremena adventa (došašća), u kojem se tada postilo, slično kao u korizmi, pred Uskrs. Martindan je bio “posljednja prilika” za bolji mesni i mrsni zalogaj. Otuda je nastao običaj blagovanja “martinjskih gusaka”, pečenja posebnog kolača (kruha) te “blagoslova” i kušanja novog vina. Ovi običaji žive još i danas. Post je, u međuvremenu, promjenom životnih okolnosti i crkvenih propisa, znatno ublažen.

Sv. Martin, biskup – slavi se 11. studenog.
Kod ovog sveca postoji uzrečica:
Došel, bu došel sveti Martin
On ga bu krstil ja ga bum pil.

Martinska vedrina,
Dobra vinova godina.
Prema narodnim običajima dan Sv. Martina slavi se shvaćanje da na taj dan mošt sazrijeva i da se pretvara u vino, te se šaljivim ceremonijalom obavlja krštenje mošta.

 

Insoma. U ono davno, zlatno doba, kad je Bog hodi po svitu, približilo se vrime, prvi jedanaestega, da Svi Sveti pojdu u Raj. I svi su se lipo uputili.Sa svih strana svita put Rajskih vrati. Uputi se i Sveti Martin. Putujuć tako, ariva je prid jednu konobu di su domaćini prokrčivali karatil. Novo, mlado vino je teklo. Svi su pili i jili.I lipo se opili. Opi se i naš svetac. Zaronca niz vrata, jerbo vaja mu požurit, tonbula se niz meju ravno u kupinu i – zahrka. Otvorila se Rajska vrata. Svi Sveti uzašli u Raj. Vrata se zatvorila, a naš veseli svetac sveudilj spi. Pripali se seljaci. Što ćemo, kako ćemo!? U to se sveti Martin probudi. Vidi da je zakasni. Ma, prvo se obrati domaćinima:

– Što ste mi ono dali pit’?
– Pa, vino.
– A odakle van?

Sa’ su se pripali. Ajme ‘ko mu pokažemo lozu prokuni’ će je jerbo je radi tega propusti Rajska vrata. Ajme, ajme… I što ćemo onda?

– Pokažite mi! 

I oni mu pokažu kupinu. A sveti Martin digne ruku i reče:

– Ovime te blagoslivjan. Rasla vrhon i podankon!

I načini znak križa nad dračon, zahvali se seljacima i parti put Raja. A seljaci…Ja mislin da još i danas gulu vlase što su se pošli mišat u Božje nakane.
To Van je prava istina. Duhovna, prosvitljena bića su uvik imala nike posle s vinon. Sitite se samo čuda u Kani Galilejskoj…

 

                                         Crkva Sv. Martina na otoku Lastovu

Među mnogim crkvama na otoku Lastovu postoji i crkvica Sv. Martina koja je sagrađena pri kraju 14. stoljeća. Crkvica se nalazi u podnožju Pokladarove grže na Grmici a dala ju je napraviti bratovština sv. Martina (Mrtina) u čast svoga zaštitnika, čije se štovanje u ranom srednjem vijeku, preneseno iz Francuske, isticalo i na našoj obali. I ova je bratovska crkvica dolaskom Austrije doživjela sudbinu Sv. Mihovila. Nije više korištena za bogoslužje, već  povremeno kao skladište. Austrijska vlast  ju je za svoje vladavine htjela iznajmiti, ali je prevladalo mišljenje da narod ne bi boi voljan koristiti nekad posvećen sskralni objekt. Kao kuriozitet treba napomenuti da nad ulazom crkvica Sv. Martina ima istu lunetu kao i crkvica Sv. Mihovila.  Od 1990. godine za blagdan Svetog Martina u ovoj crkvici ponovo se služe svete mise.

U podrumu Šarić prije i poslije Svetog Martina vrši se pretakanje mladih kvalitetnih bijelih i crni vina, Rukatca,Opola i Plavca Malog.

Najmlađa članica obitelji Šarić slavi svoj rođendan i imendan te joj nazdravljamo čašom kvalitetnih vina Šarić, uz dobre želje i dug život. ŽIVILA