Sokolarenje se smatra srednjovjekovnom disciplinom. Tragove ovog umjeća nalazimo mnogo ranije, kada je sa Dalekog Istoka prošireno po cijelom svijetu. Tijekom cijelog srednjeg vijeka koje je donio renesansu sokolarenja, ptice grabljivice bile su vrlo tražene i skupe.
Nakon pridruženja Dubrovačkoj Republici u 13. stoljeću Lastovci su bili dužni dubrovačkom knezu svake godine predati šest za lov dresiranih sokolova. Sačuvan je ugovor sklopljen 1412. godine između Lastovaca i jednog dubrovačkog vlastelina o nabavi sokola u kojem je naznačena i cijena isporučenih sokolova. Lastovcima je bilo isplaćeno 16 perpera za 32 sokola, tj. 5 groša za jednog sokola.
Dolaslom napuljske države pod španjolsku vlast početkom 16. stoljeća, Dubrovčani su kao znak posebnog poštovanja i odanosti Dubrovačke Republike španjolskoj kruni, darivali vice-kralju Napulja 12 lovnih ptica sa jadranskih otoka jednom godišnje, sve do ulaska Francuza u Napulj 1806. godine.
U Lastovskom arhipelagu sokolovi su se zadržavali i gnjezdili na više mjesta. Jedno od mijesta koje je dobio naziv zbog njihove prisutnosti su Sokoline i Pod Sokoline koje se nalazi u blizini brda Sozanj i uvale Kručice.
Jedini koji nastavlja stoljetnu tradiciju ugoja i dresiranja sokolova na otoku Lastovu posljednjih dvadesetak godina je gospodin Željko Barbić (gore na slici ) zaljubljenik u te ptice koji živi u Ublima (Dragovode)
