Lastovo, naš najudaljeniji pučinski otok, kroz srednjovjekovnu povijest sačuvao je svoju veoma široku autonomiju. Ona mu je omogućila da se teritorijalnom sklopu dubrovačke općine priključi dragovoljno, ne zna se točno kako, kada i zbog kojih razloga, (ali znamo da se to nije moglo dogoditi prije 1220. odnosno poslije 1272. godine). Lastovo se priključilo dubrovačkoj republici s očuvanim običajnim pravima nakon što je privatni posjed bio već razdijeljen i društveno socijalni odnosi definirani. Stoga u prvoj rečenici lastovskog Statuta koji je donesen na javnom zboru 10.siječnja 1310. godine i u XV poglavlju I knjiga dubrovačkog Statuta iz 1272. godine izričito stoji da su Lastovci sebe i svoj otok svojom voljom predali općini grada Dubrovnika, koja se prisegom obvezala da će prihvatiti sve njihove drevne običaje.
Lastovskim Statutom nizom odredba regulirano je običajno pravo koje se primjenjivalo na otoku te su jasno određeni radni, društveni, gospodarski, nasljedni i drugi odnosi unutar zajednice čime su otočanima bila zajamčena sva prava. Ovim Statutom koji je donesen 1310. godine među prvima u tom dobu (nakon dubrovačkog, korčulanskog i bračkog), na njegovih prvotnih 30 glava dodavalo se sve do konca 18. stoljeća još niz odredbi koje su regulirale životne odnose na otoku. Statut iz 1378. godine koji je pisan goticom sadrži 58 glava, a rukopis statuta iz 1489. godine čuva se u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Krajem XV stoljeća (točnije od 1489.) sačinjen je novi rukopis statuta u kojemu su se dopisivale nove odredbe sve do 1559. godine. Nakon toga sačinjen je posljednji rukopis u kojem su prepisane dotadašnje statutarne odredbe i nadodane nove koje su vrijedile sve do 1754. godine. Lastovski Statut bio je na snazi nekoliko stoljeća, odnosno dok je postojala Dubrovačka Republika. Napoleonove snage ukidaju je 31.siječnja 1808. godine te u pravnom smislu prestaje i pravomoćnost lastovskog statuta.
