Blog

Utorak
3.
prosinac

Sv. Vlaho na otoku Lastovu

Odmah nakon što je novo naselje Dubrovnik – prvotna communitas – počelo živjeti i razvijati se, pohlepni susjedi na njega su zavidno gledali kao na svog opasnog takmaca i htjeli su ga svakako prisvojit. Mlečani su se, prema legendi, na putu za Levant 927. godine ukotvili u Gružui pod Lokrumom s izlikom opskrbe hranom, a s pravom namjerom zauzeti Grad. Pomoć pučanstvu je pak stigla otkuda se nisu nadali, s neba. Sveti Vlaho, prema legendi, javio se plebanu Stojku, dok je ovaj noću molio u crkvi svetoga Stjepana i naložio mu da obavijesti Senat o namjeri Mlečana i da se pripreme za obranu. Nakon što je namjera Mlečana bila osujećena, Dubrovčani su izabrali Svetoga Vlaha svojim glavnim zaštitnikom (prije je to bio Sv. Srđ) . Sveti Blaž ili sveti Vlaho († oko 317.)  prema kršćanskoj predaji, bio je liječnik i veliki prijatelj siromaha i bolesnika.

U spomen na taj događaj svake godine organizira se festa sv. Vlaha . To je blagdan svih stanovnika Dubrovačke Republikei neprekidno traje od 927. godine. Kako bi se omogućilo sudjelovanje svima, uvedena je tzv. ‘Sloboština Sv. Vlaha’, razdoblje kad je svaki prekršitelj, kažnjenik i prognanik mogao dva dana prije i dva dana poslije blagdana slobodno doći u grad, a da ga nitko nije smio pozvati na odgovornost (ta se sloboština kasnije proširila na 7 dana prije i 7 dana poslije blagdana).

Za blagdan je cijela Republika hrlila u grad – tko nije mogao ići, slavio je kod kuće, sa svojim crkvenim barjacima i u narodnoj nošnji, da se svome svecu pokloni i pomoli, da mu zahvali za zaštitu u prošlosti i preporuči sebe i svoje za ubuduće. U procesiji biskup i svećenici nose moći sv. Vlaha dok vjernici sa štovanjem ljube dlan i dodiruju relikvije u molitvama za sebe i svoj grad.

O blagdanu sv. Vlaha svake se godine po crkvama dijeli blagoslov grla. Svećenik s dvjema svijećama pristupi vjerniku i moli: „Po zagovoru sv. Vlaha, biskupa i mučenika, oslobodio te Bog od bolesti grla i svakog drugog zla!“. Ovo se temelji na prastaroj predaji po kojoj je sv. Vlaho svojim blagoslovom spasio dječaka kome je u grlu zapela riblja kost.

Na otoku Lastovu Dubrovčani su među istaknutim znakovima svoje vlasti pored kneževa dvora i utvrda isticali i crkvu državnog zaštitnika sv. Vlaha. Nju je u drugoj polovici 14. stoljeća sagrdila istoimena bratovština (osnovana 1355. godine) na Gornjem Pjevoru, istaknutom mjestu koje dominira nad većim dijelom naselja. Dubrovnik će za ovu crkvu posvećenu zaštitniku Republike forsirano nastojati da bude nadograđivana i proširivana te je od stare crkvice ostala polukružna apsida i uska lađa. 1610. godine, neposredno nakon bune, na drveni oltar postavlja se slika Antuna Sicurija. Na tom drvenom poliptihu, koji se i danas nalazi u pobočnoj kapeli naslikan je sv. Vlaho s modelom grada Dubrovnika, a uz njega sv. Kuzma i Damjan, sv. Katarina i sv. Sebastijan. Na njemu je i slikarev potpis: Antonius Sicuri pinxit 1605.

Godine 1618., dubrovački je Senat odlučio da se u zamjenu za porušenu crkvicu sv. Ivana u krugu kaštela na Glavici, uz bok crkvice sv. Vlaha sagradi slična kapela s time da se preuređenjem dobije jedinstveni crkveni prostor. U tu svrhu odobrava 100 dukata. Namjera Senata je očita: sagraditi veću državnu crkvu kao simbol dubrovačke vlasti s isticanjem državnog zaštitnika čiji je lik krasio i državnu zastavu. Sve jače naglašavanje dubrovačke vlasti očitovalo se i u odredbi Senata da s crkvenog barjaka skine natpis: „ Lastovska općina vjerna Dubrovačkoj Republici“, a da se na bijeloj podlozi barjaka naslika sv. Vlaho s natpisom:”Santus Blasius Protector Republike Raguzinae“. U eri općeg nezadovoljstva spram politici Dubrovnoika, Lastovci nisu bili osobito zainteresirani za ovu crkvu, čije će se preuređenje otegnuti kroz dugi niz godina.

Godine 1676., korčulanski klesari Ivan Pomenić i Antun Ismaeli u crkvi sv. Vlaha klesali su novi kameni oltar kao zamjenu starom, drvenom koji je bio propao. Ugovoreni posao s prokuratorima bratovštine sv. Vlaho bio je obavljen na obostrano zadovoljstvo pa klesari, pri povratku na Korčulu, kopiju ugovora predaju don Frani Botaru (Lastovcu po majci) župniku na Pelješcu. S drvenim oltarom maknuta je i Sicurijeva slika, a postavljena nova s isključivim likom sv. Vlaha i grbovima Republike. Dubrovnik koji je bio donator te slike dekadentnog stila i loše izradbe, jednostavno je „zaboravio“ dati naslikati i lastovske zaštitnike kako bi i ovog puta kao i u slučaju s crkvenim barjakom stavio svima do znanja čija je vlast na otoku.

S radovima u unutrašnjosti crkve pristupilo se i uređenju predcrkvenog prostora koji je bio skučen i strm. Od strane naselja (zapada) sagrađen je zato kameni zid s ogradom i klupama za sijedenje, a prostor između ograde i pročelja popločuje se kamenim pločama. Izgradnja kapele sv. Ivana nije do 1710. godine bila dovršena. Knez Tomaso de Basegli, u nastojanju da se ona jednom privede kraju, zatražio je od bratovštine sv. Vlaha da u tu svrhu uplati 200 dukata. Prokuratori bratovštine uvjetovali su uplatu prethodnim odobrenjem korištenja kamena porušenog kaštela i tek nakon senatske dozvole uplatili su navedeni novčani iznos (1713.).

I pored osiguranog građevnog materijala, gradnja kapele se otezala.T       ih godina vladala je epidemija crijevne zaraze koja je sigurno usporila ako ne i zaustavila gradnju crkve sv. Vlaha. Tek kad su 1718. godine kao nadglednici izgradnje postavljeni Frano Fantela, Marin Šutić i Antun Maričević, teškom mukom i uz pomoć stražara, posao je 1719. priveden kraju. Knez Martolica (Marina) Crijević (di Cerva) obilježio je proširenje crkve spomen pločom koju je dao ugraditi u samo pročelje crkve. Baroknim natpisom istakao je svoje ime na pročelju crkve, premda Republika nije rado gledala samohvalu svojih dužnosnika. Time je definitivno bila uređena državna crkva koja je toliko bila u srcu dubrovačkim vlastima.

Večeras je balo na otoku Lastovu (jučer je bila Kandalora) te svim slavljenicima želimo sretan i veseo imendan.

Galerija fotografija